Davorin Jeić, ratnog nadimka "Lovac", rođen je 8. veljače 1945. godine u Kutini. Hrvat, rimokatolik. Najstariji od troje djece u oca Ante (Žuljana, Pelješac, 1910.) i majke Slavke, rođ. Božić (Sinj, 1919.). Otac mu je bio sudac Privrednog okružnog suda u Zagrebu, a mati daktilografkinja. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Po zanimanju je bio arhitektonski tehničar, uposlen kao upravitelj na Arhitektonsko-geodetsko-građevinskom fakultetu u Zagrebu. Bio je omiljen u društvu i na poslu. Volio je sport, posebice plivanje. Bavio se lovom i ribolovom. Oženjen s Marijom, rođ. Brlek (Očura, Lepoglava, 1944.), po zanimanju građevinskom tehničarkom, imao je troje djece: kćer Kristinu (1965.), Slavku (1966.) i sina Domagoja (1969.).
Dragovoljac u ratu, Davorin kamionom prevozi oružje u Vukovar, a potom od 20. studenog 1991. godine postaje zapovjednik voda u 145. brigadi. Sudjeluje u operacijama na Banovini i Južnoj bojišnici.

Umire od srčanog udara, uslijed teških fizičkih napora u 48. godini života 19. lipnja 1992. godine na prvoj crti bojišnice na Osojniku. Pokopan je uz vojne počasti 25. Lipnja 1992. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj. Sprovodne je obrede predvodio msrg. Željko Jurak iz župe Sv. Pavla u Retkovcu.

Hrvatski branitelj vitez Davorin Jeić posmrtno je promaknut u čin pukovnika, te je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, te Spomenicom Domovinskog rata. Časno ime viteza Davorina Jeića utisnuto je među imenima njegovih poginulih suboraca na spomen ploči u Osojniku kojeg su podigli mještani Osojnika i grad Dubrovnik kao i Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Dubrovnik, te na spomeniku u zagrebačkoj Dubravi, kojega su podigli zahvalni sugrađani i Grad Zagreb,
kao znak trajne ljubavi, poštovanja i sjećanja na njihov neizmjeran doprinos
hrvatskoj slobodi.

U Davorinovu čast, svake godine se održava Lovački memorijal gađanja na glinene golubove „Memorijal Davorina Jeića“.