Željko Hentšehel „Okac“ rođen je 27. rujna 1964. godine u Novskoj. Hrvat, rimokatolik. Bio je mlađe dijete oca Karla (Brestovčina, Bosanska Gradiška, BiH, 1940.), strojarskog tehničara i majke Ljubice rođ. Horvatić (Osekovo, Popovača, 1944.), kućanice. Željko je sa sestrom Jadrankom (1963.) i polusestrom Mirjanom (1973.) i polubratom Marijem (1975.) odrastao u poočima Dragutina Ratkajeca (Osekovo, Popovača, 1947.). Osnovnu školu završio je u Osekovu.

Smiren, dobre naravi, bio je iznimno vrijedan (na poslu su ga cijenili, te je napredovao do mjesta poslovođe). U mladosti je igrao nogomet za N.K. Zagreb. Bio je član limene glazbe, svirao je trombon. Oženjen s Biserkom rođ. Lalić (Zagreb, 1965.). Imao je sinove Igora (1989.) i Denisa (1991.).

Dragovoljac u ratu, Željko je bio pripadnik Narodne zaštite na zagrebačkom Trnju, a u ljetu 1991. godine pristupa u rezervni sastav MUP-a. Potom je od 7. listopada 1991. godine mobiliziran u 145. brigadu HV kao desetnik, a 24. siječnja 1992. godine prelazi u 148. brigadu HV, u kojoj je zapovjednik voda. Sudjeluje u borbenim djelovanjima na Banovini, Zapadno-slavonskom i Južnom bojištu.

Pogiba u neprijateljskoj zasjedi 3. prosinca 1992. godine, na prvoj crti Južnog bojišta
u 29. godini života.

Pokopan je uz vojne počasti i oproštajne riječi suboraca, na zagrebačkom groblju Mirogoj (Aleja branitelja). Sprovodne obrede predvodio je svećenik iz crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Vitez Željko Hentšehel posmrtno je promaknut u čin poručnika HV, te je odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i Spomenicom Domovinskog rata.

Željkovo časno ime utisnuto je na spomeniku kojega su u krugu tvornice “Rade Končar“ na Fallerovom šetalištu u Zagrebu poginulim djelatnicima podigli njihovi suradnici, kao i u spomen-sobi hrvatskim braniteljima u Kutini,
u znak zahvalnosti, poštovanja i trajnog sjećanja na njihov doprinos hrvatskoj slobodi.